Tržišno gledano, boks je u krizi, kao i cijeli svijet, uostalom. Sa sportskog aspekta gledano, svakako nije u nekoj ekspanziji, postoje ozbiljni problemi, ali nije ni neka izrazita kriza glede kvalitete natjecatelja, osim u teškoj kategoriji, koja je svakako najpraćenija.
Puno federacija, puno pojaseva, puno promotora, puno sukobljenih interesa. Ugovori. Novci. Komisije. Suci. Svi hoće svoj dio.
MMA je svakako ispred boksa, stvari izgledaju dosta čistije, jedan ozbiljan pojas, manje taktiziraju i borci i vlasnici sporta. Real deal, reklo bi se.
Ali, stavimo li ruku na srce, od kad smo bili klinci, kad neko na ulici nekoga udari na podu, rekli bi da je to kvarno, đubraški. Tako smo odgojeni, nikad to nije bio bonus nikome ko je to napravio, a u MMA je to bonus. Vremena se mijenjaju, jasno, čini mi se, ne nabolje.
U svakom sportu je sve manje fair playa, manje je džentlmena, tako je uostalom i u boksu. Nit je bilo fer što je Hollyfield napravio Tysonu, a pogotovo ne što je Tyson napravio njemu. Boks može nadmašiti MMA samo u tom pogledu, bliže je nekim početnim sportskim idealima, a vidimo kako se ponašaju top boksači današnjice, primjerice Pacquiao i Mayweather, oni su biznismeni, ali nikako ne i džentlmeni. St. Pierre, naprimjer je izraziti gospodin za njih. Moguća je još dublju krizu boksa nauštrb MMA, premda je čak i moguće da će se stanje stvari pokvariti i u MMA.
Osobno, ako se nađu dva prava borca, prava sportaša, svejedno mi je da li je boks ili MMA. U zadnje vrijeme je to puno češće u MMA.